Budan je hrastik , bukvik i bagremi sto mirisu ,
breze vec  na vjetru se njisu.
Trlja djecak oci snene ,
dok majka na put ga sprema.
Grlo mu se stislo, oci suzne ,
pogled od oca skriva ,
jer ne voli on rastanke tuzne ,
a ici se mora daljina doziva.
Za djecaka mala sudba je to kleta ,
iz majcina krila u ralje bijela svijeta.
 
Ostadose staze znane
i lane u rosi da drijema ,
igracke za ogradu skotrljane ...
Od danas djecaka tu vise nema.
Majka miluje mu lice ,
otac pruza zuljevitu ruku.
Stisnule se djecaku vilice ,
zaprtiti mora svoju muku.
 
Uhvatise se noge male puta prasnjava ,
dok Torinama sapat odzvanja :
"Ovdje raslo djecace je malo ,ko' sum potoka
i voljelo sume i livade krilima ptica
i ljubilo janjece oci sjetne ,
i vlazne ko' miris ljubicica..."
 
Kraj puta djevojcica ga ceka ,
oborila pogled svoj ,
suza joj krupne oci vlazi ,
tek ubrani cvijetic mu pruzi
i tiho izusti da pise joj.

Grabi put visa ,
a onda u dolinu se spusta ,
oko srca tuga ga stisla ,
al' ubrani cvijetak iz ruke ne ispusta.

Dolinom pruga se vijuga ,
vlak po njoj kotrlja se sneno ,
znade on sto je tuga ,
da djecak mali na put svoj je kreno.

Upro djecak pogled u daljinu ,
u ljepoticu sa zelenom krunom ,
svetu goru Lisinu.
Dok njenim padinama ,
sapat odzvanja :
"Ovdje raslo je djecace malo ko' sum potoka ,
i voljelo me krilima ptica
i ljubilo janjece oci sjetne
i vlazne ko miris ljubicica ..."
 
A onda sklopi snene oci.
Vlak bjesomucno kotrlja, ne koci...
Ivanjska, Prijedor, Novi ...,
a djecacki su snovi ,
tamo gdje su Micije selo malo
i kucice bijele ...
Tamo gdje je Lubina i Rekava.
Na pragu gdje je majka jos uplakana ,
tamo gdje kapelica je svetoga Antuna.

Prenu se djecak iznenada ,
vani visok je toranj
i svijetla grada.
Bezbroj tmurnih ulica ,
smrknuta lica ...
Vlak usporava, koci ...
Rucica mu cvijetak stiska ,
A onda u nepoznato zakoraci.

Tu osta ...

Autor: Borislav Topalovic