U ruci olovka mi, ko dlijeto oštro,
da klešem riječi kao kamen,
u praznu dušu što osta od života,
urezat' tebi vječni ću znamen.

Ko nekad, opet, rodi se još jednom,
razbi tišinu poslije dugo mira.
Ne dopusti više tamničaru bijednom,
u svetinje naše da dira.

Zatreperi lišće na svakoj grani,
kroz korov ljiljani se digli,
zvonkim zvonom započinjati će dani,
kroz bespuće tame, što zorom su stigli.

A vjetar glasom njegovim šumarke obavija,
i provlači ga šumom gustom.
O, ljepši je od pjeva slavuja,
dok spušta se nad ravnicom pustom.

Stisnuli se u zagrljaj čvrsti Rekava i Lubina,
dovijeka da budu vjerni…
Nadviše se grane s Prisoja i Torina
svojom čežnjom, neizmjerni…

Preci naši niste više u samoći,
duše vaše spokoj su dočekale.
Nadvladati ćete  tamu noći,
i rajske vrtove njegovati.

Sveti Anto razlij s njime svoj glas,
daj nam snage razumjeti poruku mira.
Nauči nas izmoliti   vječni spas,
a mi, dozvoliti nećemo, u svetost tvoju da se dira.

Skrušeno Te molimo, ne počni molitvu Očenaša…
a da se ne sjetiš vječno Tvojih, Mičijaša…

Autor: Borislav Topalović