Govor:

Dame i Gospodo, dragi mjestani,

Okupili smo se danas ovdje na ovu svecanost,
povodom otvaranja omladinskog doma, u nasem selu.
Imam veliku cast i zadovoljstvo sto cu danas
zajedno sa vama biti prisutan trenutku kojeg ce
ovo selo dugo pamtiti, trenutku predaje ovog doma, kojeg
ste dobrovojno izgradili za potrebe vama i omladini.
Dragi mjestani, i svi prisutni, kada sam prije 20 godina
otisao iz ovog sela za trazenjem zaposlenja i boljeg zivota,
ostavio sam selo potpuno drugacije nego sto je to ono danas.
20 godina je brzo proslo, a ja sam se nekako udomacio u gradu
Rijeci, odakle sam povremeno navracao do vas, i naseg sela.
Selo Micije, iako malo, uvijek je bilo poznato po dobrim i
vrjednim ljudima, i radnicima. Smjesteno ovdje ispod lege-
ndarnog pokozarja, na divnim proplancima i ravnicama, ono je
uvijek drago svojim mjestanima.
Tipicna kontinentalna klima, i ostali prirodni uvjeti nisu
dozvolili da se ovdje zivi bas "komotno" i raskosno.
Ali vrijedni ljudi, nisu posustali duhom, radili su, i imali.
Ovdje je bilo moguce razvijati poljoprivredu, pcelarstvo,
vocarstvo i ostalo.
Svi se dobro sjecamo da je struja bila velika zelja ovi krajeva.
Zato i ponavljam da je 20 godina brzo proslo, a kada se gleda
ovo selo vide se velike promjene u njemu.
Nije to slucaj samo naseg sela, to je tako u cijeloj Jugoslaviji,
da ostoji mala razlika u nacinu zivota, izmedju sela i grada.
Danas, ovdje uvodjenjem struje imamo puno bolji i laksi zivot.
Tu su televizori, elektricni mlinovi, traktori, moderni samovez,
i ostali poljoprivredni strojevi, putnicki automobil, kamioni,
dobre kuce, i ostalo.
Odavde su otisla djeca koja se skoluju i rade, a medju njima ima
dobar dio strucnog kadra, koji je potreban nasoj zajednici.
Pored svega iznesenog, ovaj kraj ima dobre mogucnosti da se i
dalje jos bolje razvija, i napreduje.
U prvome redu najvise se osjeca nedostatak dobri puteva,
ali opcinska skupstina ce siriti cestovnu mrezu potkozarja,
imajuci u vidu brzi razvoj ovi krajeva.
Sada bi rekao nekoliko rijeci zasto smo se danas sastali ovdje,
na vasu veliku svecanost.
Pored svega do sada poznatog, za ovo selo, ono nije dobilo, niti
ima svoj drustveni status, po drustvenom standardu.
Naime, selo zivi od poljoprivrede, i uvijek je vezano za pitanje
da li ce biti rodna godina, ili ne, kakva ce biti godisnja doba,
i kakav urod treba ocekivati.
Medjutim, kako sam vec i rakao, mjestani ovog sela nikada se nisu
predavali, nisu osustali. Ideja i potreba da sami uredjuju i
odrzavaju seoske puteve, je dugo vremena prisutna, i stara.
Isto tako je bilo sa idejom i pocetkom izgradnje doma,
ali tu je pored ostalih poteskoca bila njegova lokacija.
Ovog trenutka treba posebno spomenuti i pohvaliti inicijativni
i gradjevinski odbor, koji je stao na stanoviste, da se nema sto
vise cekati, odugovlaciti.
Odlucili su, i dogovorili da ovaj dom izgrade dobrovoljnim radom,
i samodoprinosom. Krenuti u ovakav pothvat, bez dovoljno osiguranih
financijskih sredstava, i ostale podrske, primjer je hvale vrijedan.
Tesko je ovje sve nabrojati kako je tekla ta akcija, i kako se
ucestvovalo u njoj.
Ali, pored svih koji su radili, htjeli pomoci, ipak je skromno
spomenuti samo neke od njih.
Kako, a ne spomenuti Loncarevic Josu koji besplatno daje zemljiste
za lokaciju doma, Kurtovic Peju, predsjednika gradjevinskog odbora,
Delic Marka, sekretara OOSK-a Micije, Kurtovic Vladimira, predsjedika
SSO-e Micije, Kurtovic Pejana, Krutovic Zorku, Delic (Ljubana) Katu i
druge koji se najveci dio tereta nosili na svojim ledjima.
Isto tako i vrijedne zidare i majstore: Topalovic Boru, Topalovic
Branka, Corkovic Ferdo, Topalovic Zarka, Grsic Peru, vrijednu omladinu,
i ostale koji su svojim radom i novcanim prilozima pomogli da se ovaj
dom izgradi, i privede kraju.
Zato je i razumljivo gledati danas te ljude vesele i nasmijane,
jer ored toga sto su svojim radom i zalaganjem osigurali sebi
ovakav lijepi omladinski dom, oni ce sluziti kao primjer, i poticaj
i ostalima.

Dame i godpodo,
za mene i ostale koji su otisli odavde u rijeku, ili drugdje, bila
je duznost da svojim skromnim novcanim prilozima pomognemo u reali-
zaciji vaseg plana.
Tako sam pronasao 15 nasih mjestana koji zive i rade i Rijeci, sakupio
dobrovoljni prilog, i kao financijsku pomoc uputio odboru za
izgradnju doma, sto je za njih bilo velika radost i iznenadjenje.
Isto tako za mene i ostale iz Rijeke bila je radosna vijest, sto ste
bas mene predlozili da otvorim ovaj dom, i predam ga vama na upotrebu.
Zbog toga je i urednistvo tvornickog lista gdje sam zaposlen,
objavilo reportazu pod naslovom "zavicaj ostaje trudno u sjecanjima",
i pozivu mjestana da mu kumujem.
Mi smo sa paznjom pratili pocetak izgradnje doma i njegovo zavrsenje,
i nije mi bilo tesko prevaliti mnogo kilometara puta, da bi dosao
do vas, i podijelio radost sa vama.
Zato vam i porucujem sa ovog mjesta, njegujte i odrzavajte dobro
susjedske odnose, pomazite jedni druge, jer to je zalog da mezete
zivjeti u jedinstvu, i zajedno.
Na kraju bi se jos jednom zahvalio mjestanima sela Micija, a nasim
zemljacima koji su na radu u zemlji i inozemstvu, a nisu mogli
doci danas ovdje, uputio srdacne pozdrave, i zelje da se ovdje
nadjemo drugi puta.

Sada bi zamolio predsjednika SSO-e Micije godpodina Kurtovic
Vladimira da primi od mene ovaj mali poklon, sliku predsjenika Tita,
i stereo sa zvucnicima, na trajnu upotrebu omladini naseg sela.

Zivjeli dragi mjestani, i ostali prisutni.

Micije, 29. studeni, 1980. godine.
Franjo Topalovic (Ane Lovrine) iz Rijeke